Moramo nastojati da svi ljudi shvate kako ne treba dijeliti ljude u dvije kategorije: na one koji rade i na one koji misle da se radom unizuju. Jer danas je jasno da je rad služenje koje smo svi kršćani dužni iskazivati, iz ljubavi, Bogu i, po Njemu, čitavom čovječanstvu.

Onima koji ne žele razumjeti usuđujem se reći: qui parce seminat, parce et metet: et qui seminat in benedictionibus, de benedictionibus et metet¹⁰; tko sije oskudno, oskudno će i žeti: a tko sije punim rukama, punim će rukama i žeti. Time sam vam upravo rekao, riječima Apostolovim, da nije dovoljno mnogo raditi, nego treba raditi s nadnaravnim pogledom: jer inače nećemo primiti blagoslova s neba.

Kćeri i sinovi moji, želim vam povjeriti jednu bol, veliku bol: ne razumiju me. Već četiri godine govorim isto: i ne razumiju. Kao da su nepropusni. Čini se da im ne stane, ni u glavu ni u srce, toliko kršćansko junaštvo bez spektakla. Ali naša velikodušnost, makar bila potpuna, vrlo je malena u usporedbi s onom beskrajnom i ljubećom velikodušnošću Bogočovjeka, koji se predaje žrtvi za naše spasenje, dajući sve do posljednje kapi svoje krvi, do posljednjega daha svoga života. Zato moramo nastojati i mi predati se bez škrtarenja, s pogledom uprtim u Božju ljubav, premda neće uzmanjkati poteškoća.