Ako me pitate kako se primjećuje božanski poziv, kako ga čovjek postane svjestan, reći ću vam da je to novo viđenje života. Kao da se u nama upalilo svjetlo; to je tajanstveni poticaj, koji goni čovjeka da svoje najplemenitije snage posveti djelatnosti koja, vježbanjem, naposljetku poprimi oblik zanimanja. Ta životna snaga, koja ima u sebi nešto od nezaustavljive lavine, jest ono što drugi nazivaju pozivom.

Poziv nas vodi – a da toga nismo ni svjesni – da zauzmemo položaj u životu koji ćemo održati sa zanosom i radošću, puni nade čak i u samome času smrti. To je pojava koja radu daje smisao poslanja, koja oplemenjuje i daje vrijednost našem postojanju. Isus ulazi činom autoriteta u dušu, u tvoju, u moju: to je poziv.

Ostvaruju se one riječi Otkrivenja: evo, stojim na vratima tvoga srca i kucam: ako tko posluša moj glas i otvori mi vrata, ući ću i večerat ću s njim, i on sa mnom¹². Ovaj Božji poziv nešto je predragocjeno. Na usta mi dolazi prispodoba koju nam u trinaestom poglavlju svoga Evanđelja pripovijeda sveti Matej: kraljevstvo je nebesko slično blagu skrivenom u polju: kad ga čovjek nađe, ponovno ga sakrije i, radostan zbog nalaza, ode, proda sve što ima i kupi ono polje. Kraljevstvo je nebesko slično i trgovcu koji traži lijepo biserje. I kad mu dođe u ruke jedan biser velike vrijednosti, ode, proda sve što ima i kupi ga¹³. Naš je poziv, dakle, kada smo ga znali primiti s ljubavlju, kada smo ga znali cijeniti kao božansku stvar, dragi kamen beskrajne vrijednosti.